Posebice se jedna epizoda Kriminala može smatrati generalnim pokusom za Alana Forda (93. broj serije pod nazivom "Festa happening"), i to ne toliko po tipu priče koliko po načinu naracije, cijelom nizu gegova i ludorija, besmisla na granici između šale i društvene satire. A da se ne govori o epizodi "Gesebel", u kojoj su mnogi štosevi i situacije dani u gotovo eksluzivno grotesknom ili satiričnom obliku; u trećem broju serije dva smiješna predsjednika - sovjetski i američki - uništavaju cijeli planet zbog banalne osobne svađe...

Dennis Cobb - agent 018 označava početak rada para Magnus & Bunker na kriminalističkim pustolovinama tradicionalnog uzorka, pročišćenim kinematografskim iskustvom filmova o tajnom agentu 007. Bila je to uspješna serija, koja je svoj bum doživljela baš na prijelazu šezdesetih godina. Čak i takvom junaku, usprkos neizbježnoj špijunskoj klimi hladnog rata, ne nedostaju humoristični elementi u dijalozima i situacijama. I stoga ne začuđuje što će i Dennis Cobb, sa svojom karakterističnom frizurom, ali ne samo zbog svoje fizionomije, dobiti svoj pandam u Bertu, također jednom liku iz alanfordovske sage.

Drugi prethodnik Alana Forda dostojan da se istakne svakako je onaj Maxmagnus objavljivan na stranicama mjesečnika "Eureka" od svibnja 1968. koji predstavlja posljednji pokus za novi lik. Protagonisti su dvojica nepopravljivih varalica - kralj i njegov upravitelj koji propovijedaju dobro ali u tome ne prednjače primjerom, vec se bezočno bogate na račun svojih nesretnih podanika. Njihova su obličja zacijelo poznata čitateljima: to su likovi Magnusa i Bunkera!

Izričita satiričnost, društvene implikacije, spoj nacina života i djelovanja u tom stripu tipično talijanski, a takvi će se pojaviti i na stranicama Alana Forda. Stripovski par Magnus & Bunker uvelike je pobuđivao maštu čitatelja, što je bilo odlučno za njihov uspjeh. Radoznalost za sve u vezi s autorima Kriminala i Satanika bila je gotovo jednaka znatiželji kojom su pratili razvoj doživljaja glavnih junaka. Mnogi su, videći savršenu profesionalnu i emotivnu simbiozu njih dvojice, bili uvjereni u to da su Magnus i Bunker zapravo jedna osoba.

Budući da je uspjeh Cornovih izdanja bivao sve veći, u pomoć preopterećenom Magnusu pozvani su u pomoc drugi crtači, ali taj urednički potez nisu dobro primili čitaoci, koji su se sve česće bunili zbog nedovoljno kvalitetne razine radova što ih nije proizveo tandem. I dok je takvo mišljenje s jedne strane učvršćivalo suradnju između njih dvojice, s druge je na površinu isplivao očiti pokazatelj: da bi novi lik doživio očekivani uspjeh, neizostavno ga moraju kreirati jedino Magnus & Bunker.

Premda u njihovim prethodnim radovima nije nedostajalo satiričnih, humorističnih i grotesknih sekvenca, cijeli strip temeljen na tome ipak je značio posvemašnju novinu za Roberta Raviolu i Luciana Secchia. Evo što o tome kaže sam Max Bunker:

"Ideja je sazrela tri godine prije nego što je Alan Ford ugledao svijetlo dana, a onda smo je temeljito preradili. Što nas je ponukalo na to? Možda spoznaja da humoristička produkcija namijenjena smijehu zapravo nije bila za smijanje i da je njena komičnost bila vrlo blijeda i bez okusa. Stoga smo nastojali naći liniju između teksta i crteža, tako da budu čvrsto povezani, igrajući na "štoseve" u dijalozima i na grotesknost crteža i trudeći se da postignem uistinu komične situacije, pa makar držeći se one: nije važno ono što se kaže, nego kako se kaže!"

U lipnju 1969. godine, više puta najavljivan na stranicama Cornovih izdanja, osvanuo je prvi broj Alana Forda, novog maksbunkerijanskog junaka. Rezultati prodaje bili su više nego skromni: samo 22 000 primjeraka. Premda brojka nije bila za potcjenjivanje, nije bila baš ni ohrabrujuća, pogotovo kad se uspoređivala s prodanom nakladom Alanove starije braće Kriminala i Satanika.

U redakciji je zavladala napeta atmosfera. Autori i izdavači sa strepnjom su očekivali rezultate prodaje drugog broja koji su, kako se pokazalo, bili poražavajući: u cijeloj Italiji nije bilo prodano više od 8 000 primjeraka! Gubitak od 14 000, dakle više od polovine ionako malobrojnih čitatelja, bio je jasan dokaz da nisu prihvatili novog junaka. Ukinuti novo izdanje ili ga nastaviti? Evo što o toj dilemi kaže Max Bunker:

"Kad smo se potkraj tog kolovoza (1969) vratili u redakciju, dočekala nas je neugodna vijest. Rezultati prodaje drugog broja Alana Forda bili su jednostavno tragični. Kupivši prvi broj iz radoznalosti, mnogi su čitaoci odustali i tek rijetki nastavili.

Ti malobrojni supervjerni čitatelji, kojima zauvijek ostajem zahvalan, počeli su nam pisati i slati prijedloge za priče, potičući nas da nastavimo započetim putem. Zapravo smo Magnus i ja na trenutke već pomišljali na časnu predaju, da bi nas odmah potom obuzeo zanos bijesne smionosti i odlučne ustrajnosti.

No bilo je očito da tuš nije bio hladan nego leden i da su naša očekivanja u tom trenutku bila daleko od ostvarenja. Otad je u cijeloj izdavačkoj kući zavladala sveopća šutnja. Nije, doduše, bilo nikakvih primjedaba, vjerovatno i zato što su mi iz očiju sijevale ubojite munje, ali situacija se morala neizostavno ispitati.

I tako smo Magnus i ja otišli k izdavaču Cornu koji se, na naše pitanje što da se radi izvukao lakonskim "vidite sami", nadovezavši na to niz primjedaba o teškoćama na tržištu, o nezrelosti čitalacke publike... uz još mnoge utješne riječi, kako bismo lakše progutali gorku pilulu neuspjeha.

Da bar na tren zaboravimo naše jade, otišli smo u kino, zatim u pizzeriju pa u diskoteku gdje smo dočekali jutro, ne progovorivši ni riječi o onome što nas je tištalo. Iduće jutro, pregledavši ponovo podatke prodaje koji su nedvojbeno potvrđivali naš promašaj, uspeo sam se se u svoj radni kabinet (soba na najgornjem katu u kojoj radimo samo Magnus i ja) i latio se pisanja.

Magnus, koji nije baš ranoranilac, stigao je oko podneva s nekoliko tabloa priče broj 5 (Daj, daj, daj!) - Sto ćemo? - upitao je. - Pa bar je dovrši! - odgovorio sam mu. - A onda te čeka i šesta epizoda koju upravo pišem!

Nakon toga otišli smo na duplu jaku crnu kavu i složili se s mišljenjem da bi sad odustajanje značilo samoubojstvo. - Ići ćemo dalje s još nekoliko brojeva - zaključili smo - i vidjeti mijenja li se situacija, dakako, nabolje! I tako smo, doduše s malo oduševljenja, ali s mnogo odlučnog bijesa nastavili pripremati peti broj, u neugodnoj atmosferi nijeme ironije koja je u redakciji zamijenila šutnju. Baš tako, Alanu Fordu je prijetila opasnost da završi već sa četvrtim brojem!"

Usporedo s polaganim, ali stalnim rastom naklade, u izdanju su se pojavljivali i novi junaci. Tako stiže i Superhik, jedan od najoriginalnijih i najzrelijih između mnogih maksbunkerijanskih likova. Nakon pune dvije godine "hoda po mukama" mjesečnik baš sa Superhikom napokon postaje suficitan: s brojem 26 (Superhik) Alan Ford premašuje nakladu od sto tisuća primjeraka! I upravo ta epizoda navela je žiri Salona humora u Bordigheri da u veljači 1973. Magnusu & Bunkeru dodijeli "Zlatnu datulju". Zaista vrijedno i zasluženo priznanje.

Pedeseti broj serije s naslovom "Tako je nastala Grupa TNT" vjerovatno je najpoznatija i najomiljenija epizoda među čitateljima. U svom najblistavijem stilu, potpomognut lucidno bockavim i zabavnim Magnusom, Max Bunker priča o životu, smrti i čudesnim doživljajima glavnih junaka grupa. I u tim zabavnim ispovijestima u kojima je nadahnuto mastorstvo autora doseglo vrhunac, čvrst spoj teksta i crteža kao da je Magnusa i Bunkera stopio u jednu osobu.

I stoga je kao munja iz vedra neba odjeknula vijest o iznenadnom rastanku tandema Magnus & Bunker. Nakon više od deset godina neprekidne i plodne suradnje koja je između ostalog, dovela do velikog uspjeha Kriminala i Satanika, odnos između njih dvojice naglo se prekinuo, i to upravo kad je Alan Ford, sjajno prebrodivši početne teškoće, došao u priliku da postigne vrhunac u kvaliteti, a tako i u prodanoj nakladi, koji možda ni sami autori nisu očekivali. Posljednja epizoda koju je nacrtao Roberto Raviola je "Odlazak Superhika" (br. 75), objavljena u rujnu 1975.

Magnusa je zamijenio Paolo Piffarerio, stari znanac Maxa Bunkera i izdavačke kuće Corno. Usprkos očitom trudu i zalaganju novog crtača, a i tome da je izvedba u tušu i dalje ostala povjerena Romaniniu i Chiariniu, čitaoci su negativno reagirali na novu afričku liniju i u mnogočemu prigovarali Piffareriu. Tek nakon TV emisije "SuperGulp" crtač je dobio podršku čitalačke publike.

Iz epizode u epizodu nizali su se novi doživljaji grupe i uvodili novi likovi. Otvaranjem luksuzne podružnice Grupe TNT u Kaliforniji upoznali smo i Velikog Cezara, bivšeg razbojnika i pokajnika, kojeg Broj Jedan, kao starog znanca, postavlja za šefa. Tu su zatim mahniti znanstvenik Lamp i Bobova tri brata blizanca Tim, Tom, Tumb, koji su odlučili - ili se samo tako čini - da napuste staze kriminala. I sve, barem na početku, ide da ne može bolje...

Potkraj 1976. godine talijanska televizija je ugodno iznenadila gledaoce sa serijom epizoda s najpoznatijim strip-junacima. Dakako da se među njima neminovno našao i naš Alan, koji se publici predstavio s novim negativcem, transformistom Gumiflexom, kojega su bas specijalno za televiziju realizirali Bunker i Piffarerio. S uspjehom na televiziji kao da su autore Alana Forda zahvatile neka nova kreativna snaga i gorljivost koje su se, razumljivo, odrazile i na porast zanimanja za taj strip.

Nakon dugog, relativno mirnog razdoblja, 1983. i 1984. bile su zacijelo najteže i najmučnije godine u povijesti ovog izdanja. Najprije je došlo do promjene izdavača (od Corna do MBP) a potom od odlaska Paola Piffareria, što je ionako tešku situaciju učinilo još težom. Zamijenili su ga Raffaela Della Monica i Giuliano Piccininno. Prodana naklada je počela znatno padati, a uspjeh sedamdesetih godina činio se tako dalek...

Veliko iznenađenje dočekalo je čitatelje u epizodi "Umro je Broj Jedan" - bjelobradi je, kako se činilo, bez razloga otpustio iz grupe Grunfa, Šefa, Jeremiju i Nosonju i potom - umro! Prema tajanstvenoj oporuci Njegove Visosti nad preostalim članovima nadvila se neka grdna prijetnja, pa su pozvani da napuste grupu i svatko pođe svojim putem. Bob se prijavljuje za službu u policiji, Alan ponovo sreće Brendu, svoju tragikomičnu družicu iz 39. epizode, i odlazi s njom. U krešendu napetosti koja traje kroz nekoliko brojeva, u trenutku kad se čini da će se sve raspasti, nešto se počinje nazirati u zraku... Nakon vratolomnog povratka Broja Jedan Grupa TNT je opet potpuna (nema još samo Nosonje, kojeg je zamijenio bljedunjav mačak Prudy, sestrin dar Njegovoj Visosti).

Dvadeseti rođendan Alan Ford je dočekao s oživljenom kreativnošću teksta i progresivnim sazrijevanjem dvojice novih, vrlo mladih crtača - Perucce i Warca.

SuperStrip MAXI, lipanj 1989.