Fenomen popularnosti doživljaja grupe TNT mogao bi se objasniti vrhunskim crtežom,
duhovitim scenarijem s izraženom socijalnom oštricom, galerijom fantastičnih likova
te brojnim drugim nesumnjivim kvalitetama. No, ostaje otvoreno pitanje zašto je taj
serijal svoj status najpopularnijeg stripa osim u Italiji ostvario samo još kod nas ?
Podatak da je genijalni Nenad Brixi godinama prevodio Alana Forda na hrvatski, dodavši
mu još jednu vrlinu, samo djelomično odgovara na to pitanje.
Strip, naime, dan danas izlazi i (s obzirom na opću situaciju u cro-izdavaštvu)
dobro prolazi unatoč činjenici da nove epizode nemaju gotovo ništa od kvalitete izvornika.

Magnus & Bunker znali su dobro što rade kada su započinjali rad na serijalu; vješto se
igrajući stereotipima, izvrćući ih i prateći , mješajući žanrove, stvorili su originalan
svijet satire i crnog humora sa daškom avanture, fantastike, horrora i romanse.
Osmišljavajući grupu tajnih agenata, siromašnijih od crkvenih miševa, vođenih ishlapjelim
starcem, sa bijednom cvjećarnicom kao paravanom, kreirali su likove od kojih svaki
predstavlja inverziju stereotipa često korištenih u filmovima, knjigama i stripovima.
Rugajući se svijetu oko sebe, oni nam ga prikazuju onakvim kakav jest.
Kroz plejadu negativaca govore o ljudskoj gluposti, uvijek s humorom, nikada s pukim
moraliziranjem. Sjetimo se samo Superhika, Tria Fantastikus, mister Tromba, Bepe Joseph,
braće Rock, špijunke Margot, Centuriona, gradskih vijećnika nalik trima praščićima, te

mnogih drugih. Naravno da takva angažiranost sama po sebi ne bi mogla privući tako širok krug čitatelja
kakav ALAN FORD ima. Vrhunski poznavatelji medija i publike kojoj se obraćaju, Magnus &
Bunker glavne likove kreiraju po prokušanom receptu. Alan Ford, plavokosi i plavooki
ljepotan, njegov "comic side-kick", iskompleksirana prznica Bob Rock i vječno "druleći"
pas Nosonja čine prepoznatljiv Disney (Mickey, Pajo, Pluton) obrazac.
No, njihovi autori nisu tek puki imitatori, već idu korak dalje, parodirajući ih (Alan
Ford nije supervješti, neustrašivi heroj već zbunjeni sramežljivi mladac, dok je Bob
Rockov karakter najčešće izlaz iz situacija u koje upadaju) i upotpunjavajući ih ostalim
članovima družine koji svojom osebujnošću čine ovaj strip jedinstvenim i bezvremenim
(točnije, svevremenim).

Njegova Visost, Broj Jedan, neupitni vođa Grupe TNT, puno manje podsjeća na Baju Patka,
a puno više na nekog moćnika čiji kult ličnosti imamo prilike njegovati zadnjih godina.
Neumjeren u svojoj škrtosti i neosjetljiv na potrebe svojih podređenih, stari paraplegičar
najviše na svijetu voli beskrajne priče "od stoljeća sedmog", tumačeći povijest i svoju
ulogu u njenom kreiranju, izazivajući kod okoline podsmjeh, ili češće, dosadu do pospanosti.
Njegova moć leži u maloj crnoj knjižici u kojoj je prljavo rublje koje se izvlači van
po potrebi (najčešće je dovoljna sama prijetnja).

Vjerojatno najomiljeniji član grupe je Sir Oliver, propali britanski plemić i
nepopravljivi lopov, sa svoje dvije replike; "Halo, Bing ! Kako brat ? Opet u
zatvoru ?" i "Cijena ? Prava sitnica !". Tu se krije prava genijalnost i subverzivnost
cijelog koncepta ovog serijala koji, osim bazičnog "torta u lice"humora, u sebi
nosi još čitav niz razina na kojima funkcionira.
U okruženju u kojem se nalazi (Alan i Bob kao vječni "luzeri", Broj Jedan kao nemilosrdni
tiranin, potpuno nesposobni Grunf, debeli Šef i vječno bolesni Jeremija) Sir Oliver postaje
lik uz kojeg se najradije vežemo, iskreno se radujući kada uspije nešto ukrasti, žaleći
kada ga uhvate. Bunker nam tako uvaljuje lopovluk kao prihvatljiv oblik ponašanja u
svijetu kojim vladaju lopovi. Da stvari i nisu tako jednostavne i crno-bijele, govori
činjenica da Sir Oliver nikada ne uživa dugo u plodovima svojeg "truda", neovisno o
tome oduzmu li ih "snage reda", Broj Jedan ili nesretan splet okolnosti.
Valja reći kako nam autori nude recept za život u ovakvom svijetu, osim da ga prihvatimo
sa humorom. Oni koji se nemaju snage nositi s njim, mogu se identificirati sa neuspješnim
samoubojicom koji se u serijalu pojavljuje kada ga najmanje očekujete.

Kada smo već kod crno-bijelog, vrijeme je da kažemo nešto o Magnusovom doprinosu cijelom
serijalu. Svojim briljantnim grafizmom on izvanredno dočarava svijet kakvim nam ga
predstavlja Bunker. Kontrastni crtež ističe suprotnosti koje nas okružuju, njegova
grotesknost nas tjera da se smijemo vlastitim nedostacima, dosljednost izvedbe i
izgrađenost stila daju uvjerljivost cjelini.
Magnusova vještina postaje očigledna kada se radi o gegovima, mimici i gestama,
gdje njegov precizno tuširani crtež nikada ne gubi na dinamici i životnosti.
Davanje vizualnog identiteta širokom spektru likova, bila je crtaču, čini se
najdraži dio posla (Alan Ford nacrtan je prema Peteru O'Toolu, a Bob Rock prema
samom crtaču) i prilika da se pokaže sav raskoš talenta. Kao i Bunker, Magnus
vješto koristi stereotipe i odmake od njih kako bi stvorio prepoznatljive karaktere,
baratajući znalački ikonografijom i jezikom stripa.
Naizgled jednostavan i lak za "skidanje" njegov vizualni stil ostaje nedostižan
mnoštvu crtača koji su ga naslijedili na serijalu. U svojim kasnijim radovima on
ga je obogatio i razradio, ali na žalost, nikada udruženog sa jednako vrsnim scenarijem.

Na kraju vrijedi istaknuti kako ALAN FORD stoji kao istaknuti primjer da popularno
i komercijalno ne znače nužno trivijalno i bezvrijedno, već da vrhunska djela u
modernim umjetnostima funkcioniraju na više nivoa.
Danas, trideset godina nakon nastanka, evidentno je da serijal nije izgubio na
kvaliteti i aktualnosti (moguće je povući mnoge paralele između filmskog hita
"Austin Powers" i ALANA FORDA). Oni koji to ne prepoznaju, bojim se, ne razumiju
medij stripa i osuđeni su na svoj mali "umjetnički" geto u kojem mogu biti "glavni".

Objavljeno u katalogu "Crtani romani šou", studeni 1999.
Autor teksta je Marko Fančović.