Otišao je majstor groteske
In memoriam - Roberto Raviola 1939-1996

Alan Ford bio je, još uvijek je, a i bit će fenomen za sva vremena. Vjerojatno jedini slučaj u povijesti domaćeg strip izdavaštva da jedan strip doživi tu razinu popularnosti. O tim razlozima bilo je dosta razglabanja. No, unatoč svemu što je bilo izrečeno (te kritika kapitalizma, te društvene prilike, te...), razlog je u osnovi sasvim jednostavan i potpuno logičan - "Alan Ford" je sam po sebi izvrstan strip projekt, serijal koji je u sebi na rijetko originalan način uspio objediniti nevjerojatnu kvalitetu oba segmenta stripovskog jezika - onaj vizualni i onaj literarni. Ili, sasvim jednostavno rečeno "Alan Ford" je jedan jako dobar strip, u svojim zlatnim danima čak i genijalno briljantan. A publika to i te kako zna cijeniti. Ne samo da je utjecao na brojne stvaratelje različitih kreativnih (umjetničkih) sfera (uključujući i sam strip gdje se utjecaj vjerojatno najviše izražava, pa i dan danas), već je svojim duhom obilježio živote brojnih konzumenata te eksplicitno uzrokovao pojedine kreacije u TV, kazališnim ili humorističnim projektima različitih vrsta. Jedina nerazjašnjena stvar bila bi ta da je riječ o serijalu koji je na našim prostorima doživio vjerojatno najveći uspjeh, uspjeh koji ni u svojoj rodnoj domovini Italiji gotovo nikada nije uspio postići, a da ne govorimo o nekim udaljenim zemljama, kao što su Sjedninjene Američke Države u kojima je radnja smještena. Za to postoji vjerojatno više razloga (i definitivno nekoliko teorija), ali pustimo to profesionalcima i onima koji se time nešto vatrenije bave. Na nama je danas da se pozabavimo stripom samim, stripom kao stripom, a ne institucijom u koju se on s vremenom nedvojbeno pretvorio. "Alan Ford", dakle. Već i ptice na grani (bar one koje znaju čitati...) znaju da je "Alan Ford" (remek) djelo dvojice simpatičnih Talijana koji se dugi niz godina stvaralački kriju pod još simpatičnijim pseudonimima Magnus i Bunker. Magnus, tj. Roberto Raviola (jednom nazvan i "ružnijom, talentiranijom i "življom" stranom bizarnog dueta MAXMAGNUS"), rođen je 30. travnja 1939. godine u Bologni, gdje je i završio umjetničku akademiju. Njegov dio posla bio je onaj crtački. Upravo njemu možemo zahvaliti za sve one maestralne crno-bijele kadrove kojima je oplemenjivao Bunkerove scenarije, te upravo je on bio taj koji je utemeljio taj vječno imitirani stil grafičkog izraza koji u svojoj originalnosti kombinacije groteske i realizma još nikada nije bio prestignut od strane nekog drugog autora, nekog nasljednika ili pak nekog običnog imitatora. Spomenimo i to da je upravo on bio taj koji je Bunkerove likove oslikavao na način "posuđivanja" stvarnosti. Tako je sam Alan Ford načinjen prema legendarnom britanskom glumcu Peteru O'Tooleu, Bob Rock je bio njegova autokarikatura, a u nešto mršavijoj karikaturi svog scenarističkog partnera utjelovio je lik velikog vođe Broja 1. Isto tako, često se događalo da se u kadrovima pojave i sami likovi autora, tek kao usputni prolaznici, turisti kroz produkte vlastite mašte, samo kao jedan dodatak općoj otkačenosti kompletnog imagea. Da, Roberto Magnus Raviola bio je, zajedno sa Bunkerom, prvi koji nam je "prodavao" takve fore. Max Bunker, pravim imenom Lucciano Secchi, talijanski je publicist i novinar te idejni začetnik i idejni vođa cijelog projekta. Upravo je on bio taj koji je stvorio ono što danas znamo kao "alanfordovski humor". On je bio taj koji je pisao dijaloge i izmišljao "skečeve" koje bi poput Monty Pythona prepričavali tjednima nakon čitanja, te za njima potezali u najbizarnijim životnim situacijama kada bi nam zatrebali za verbalno nadmetanje ili čisto kao usporedba za svakodnevni, neizbježno šarmantni debilizam. On je bio onaj koji je izmišljao sve avanture, onaj koji je odlučio da Alan bude smušen i neuspjeli reklamer koji upada u sve-samo-ne-špijunsku organizaciju zvanu T.N.T. On je bio onaj koji nam je podario srž, a zajedno ju sa Magnusom materijalizirao u strip svešćice. Svaki od njih jednako je zaslužan za sve što smo iz tih svešćica dobijali. I zato su brojni čitatelji mislili da su Magnus i Bunker ustvari jedna te ista osoba. I zato nema Magnusa i Bunkera. Postoji samo MAXMAGNUS, dva genija stopljena u jednu produktivnost. I da, upravo zato "Alan Ford" s Magnusovim odlaskom jednostavno više nije "Alan Ford". Ideja o "Alanu Fordu" duže se vrijeme kuhala u glavama njegovih autora. Još iz razdoblja izlaženja "Satanika" i "Kriminala" (popularnih talijanskih strip serijala 60-tih godina). Prvi znaci Magnus Bunkerovskog humora počinjali su sporadično popunjavati strip tabloe. Tu se prije svega misli na elemente društvene satire i (ne)angažirane groteske koja je kasnije najsnažnije dolazila do izražaja upravo u epizodama "Alana Forda". No, prvi pravi "predložak" za "Fordov" nastanak bio je James Bondovski strip "Denis Cobb - agent 018" koji označava početak zajedničkog djelovanja tandema Magnus i Bunker. Radnja, iako smještena u razdoblje hladnog rata te prepuna špijunskih/triler elemenata (na čijem se arodiranje upravo temelje, pogotovo prve epizode "Alana Forda"). u sebi nosi brojne humoristične dionice. Nakon toga dolazi i (kod nas objavljen naknadno) izvrsni "Maxmagnus" (1968. godine), društvena satira smještena u srednji vijek koja govori o kralju i njegovim podanicima, varalicama i izrabljivanju naroda, a sve na svoj posebno šarmantan i primamljiv način. Isto tako, dvojica glavnih likova ovog serijala bili su karikatura samih autora. Svi ti stripovi izlazili su za talijanskog izdavača "Corna" koji je, u poznatoj komercijalnoj maniri, zbog što brže i lakše produktivnosti, na serijalima zaposlio još nekoliko autora koji su trebali pomagati Magnusu. Međutim, to je izazivalo negodovanje čitatelja i tlo je postalo previše nesigurno. Odlučeno je da je vrijeme za kreaciju jednog potpuno novog lika, tj. jednog potpuno novog serijala kojeg bi radili samo prokušani i jako popularni dvojac Magnus i Bunker, te koji bi u potpunosti bio utemeljen na elementima humora, satire i groteske. Prvi "Alan Ford" u izdanju "Corna" pojavljuje se na talijanskim kioscima u lipnju 1969. godine. Sam Max Bunker jednom je rekao: "Što nas je ponukalo na to? Možda spoznaja da humoristička produkcija namijenjena smijehu zapravo nije bila za smijanje i da je njena komičnost bila vrlo blijeda i bez ukusa". No, čitateljstvo, očito nije imalo iste stavove. Naime, nakon izlaska prvog broja, tesa daljnjim izlaskom prvih nekoliko brojeva, prodaja je bila katastrofalno loša! nakon izlaska četiri broja, izdavači, a pomalo i autori, odlučili su da bi možda najpametnije bilo prekinuti s tek rođenim projektom. No, Magnus i Bunker odlučili su nastaviti s mjesečnim izdavanjem, te izbacili na tržište još nekoliko brojeva. Situacija se sve više popravljala, naklade su rasle, a s 26. brojem (prva pojava "Superhika") "Alan Ford" doživljava nakladu veću od 100.000 primjeraka, a za tu istu epizodu 1973. godine Magnus i Bunker postali dobitnici "Zlatne datulje" na Salonu humora u Bordigheri. Sve to pokazalo je da je ideja ipak bila pun pogodak. No, nakon deset godina zajedničkog rada , u rujnu 1975. godine, Magnus oslikava svog posljednjeg "Alana Forda" (iako se vratio da bi načinio jubilarni 200. broj "Hik, hik, hura!") - 75. (kod nas 70.) epizodu pod naslovnom "Odlazak Superhika". Superhikovim odlaskom otišao je i Magnus, a samim time i sama kvaliteta cijeloga posla. Niti Max Bunker koji je jedno vrijeme ostao raditi i svojim pričama vaditi uspješnost pojedinih epizoda, niti Magnusovi zamjenici poput Paola Piffareria (koji je radio sve do osamdesetih godina kada se mijenja i izdavač, te "Corno" biva zamjenjen of "MBP"-a), Raffaela Della Monica i Giuliana Piccininna nisu više mogli napraviti ništa. Naklade su, zajedno sa zanimljivošću i kvalitetom opadale, a zlatno razdoblje prvih 75 brojeva jednostavno nikada nije bilo ponovljeno. Propast je okrunjena novim epizodama koje nisu ništa drugo do li čisto smeće koje sramoti sve ono što su Magnus i Bunker godinama udahnjivali svojoj kreaciji. Evolucija samog serijala vrlo je zanimljiva za proučavanje. U prvih nekoliko brojeva (gotovo sve do pojave Njegove Visosti Broja 1, u početku smušenog starca, a kasnije idejnog genijalca) likovi su bili i psihički i fizički znatno drugačiji nego što se to moglo pratiti u kasnijim epizodama. Jeremija je bio vitalniji, Šef nije stalno spavao, Bob je imao manju surlu, a jedini gluplji lik u plejadi "ozbiljnih" špijuna bio je sam Alan. Cijela skupina fantastično osmišljenih negativaca (od kojih su neki, poput "Superhika", ušli u našu svakodnevnu kulturu) bila je prava poslastica za razgradnju avantura najrazličitijeg tipa - od ozbiljnih špijunskih dionica sa špijunkom Margot, preko otkačenog Superhika, Gumiflexa i Tria Fantastikus do pseudo SF epizoda sa Trombom i drugom suludom kompanijom. Naravno, onoga trenutka kada se počinju izmišljati stvari poput Velikog Cezara, Californijske podružnice, kada Nosonju zamijeni mačketina i zmija, kada "Alan Ford", još davno izgubivši originalne autore, ne samo da gubi grafičku i literarnu privlačnost, već postaje odbojan i gubi svaki svoj smisao, tog trenutka umro je "Alan Ford" kakvoga znamo i želimo. I nijedan Magnusov ("Neznanac", SF, erotika...) ili Bunkerov projekt nikada nije i neće zasjeniti rane dane "Alana Forda". Ne smijemo zaboraviti niti "čovjeka u sjeni" - Nenada Brixyja, urednika legendarnog "Plavca" i scenarista sjajnog "Timothya Tachera", koji nam je samog "Alana" i predstavio te obogatio svojim fenomenalnim, hrvatskim i inteligentnim prijevodom, koji je sa svojim frazama i šarmom također doprinjeo uspjehu i kvaliteti cijelog serijala na ovim prostorima. Eh, da, i još nešto. Ovih dana se priča kako je Magnus umro. Ne vjerujete ni riječ. Vjerojatno se na nekom pustom, udaljenom i egzotičnom otoku sunča i pijucka sokove zajedno s Elvisom, Bruce Leeom i plejadom drugih legendi. Jer, legende jednostavno ne umiru na tako jednostavan način.

Objavljeno u časopisu za strip - "Kvadrat" br. 8, 1996.
Autor teksta je Velimir Grgić.

.
.