Podsjetite se na svoju još ne tako davnu mladost, koju su vam razonodili stripovi i filmovi – ako vam jesu, onda su vam vjerojatno u sjećanju najbolje ostali njihovi lijepi i neustrašivi junaci, koji su bili prepuni vrlina. Svi su bili zagrizeni pustolovci: detektivi, koji su bez većih neprijatnosti razriješili svaki i te kako zapleten slučaj, kauboji, koji su jednako brzo vrtili revolvere i laso, na lijep način mirili uporne Indijance i kažnjavali zlobne krijumčare, koji su zakuhali ratove, svemirski putnici, koji su otkrivali nepoznate svjetove, savladali nepoznata čudovišta i pobudili vašu maštu, koja je uvijek tražila više; a vi ste da bi je zadovoljili, tražili uvijek veći broj stripova, nove junake, koji su po svemu bili veći, bolji i zanimljiviji od vas. I tako ste jednoga dana naletjeli na Alana Forda. Što je bilo prvo, što ste si rekli pri susretu? Predviđam: "Kakav je pa to strip? Svi glavni junaci su tako ružno nacrtani i cijele dane provode u neuglednoj cvjećarni, gdje ih nadgleda neki debeli šef, oni ga se boje i pokoravaju mu se. Pa taj Bob Rock, brundalo, koji stalno nešto prigovara, ali ništa ne poduzima; da o Jeremiji, reumatičnom slugi, niti ne govorim!" Pored toga ste shvatili da se serija naziva po Alanu Fordu, koji uopće nije u "glavnoj ulozi" stripa, da tu smješnu agenciju sastavljaju još i Grunf, taj, koji je nekad Njemcima popravljao avione, sada pa nosi majice s apsurdnim natpisima, i samozvani sir Oliver, engleski plemić, koji je uvijek neobrijan, stalno krade, laže i uopće daje čitaocima stripa loš ugled. Na kraju, strip ste odložili onda, kad se je za vođu Grupe TNT proglasio paralizirani starac po imenu Broj Jedan, koji opširno pripovijeda neki pra-povijesne priče. Godine su prolazile i vi ste odrastali – također i u pogledu stripa. Tad ste otkrili što je to groteska, politička satira i parodija, shvatili ste, da se stripovski "čisti" junaci uvijek ponavljaju i poželjeli ste nešto drugačije; tada ste se ponovno sjetili Alana Forda, strip, koji je odrastao pred vama i koji vam je godinama pokušao dokazati da je svijet sličniji cvjećarnici nego idealiziranoj avanturi. Alana Forda ste ponovno otkrili i u trenu postali sakupljač – ali epizode, koje se sa poricanjem odložili, pokupili su drugi i sada ih ljubomorno čuvaju. Panično ste ih počeli tražiti i pitati se zašto vam nitko nije otkrio tajnu toga stripa – i to je dobro; čast otkrivanja Alana Forda je bila prepuštena vama osobno - i nitko vam pri tome nije solio pamet i kvario užitak. Alan Ford je strip, koji je znao odrasti pred vama. Poslije, kad ste njegovu subverzivnost znali dokučiti, ste panično trčali po antikvarijatima, podrumima, tavanima i tržnicama i tražili brojeve, koji su vam nedostajali u zbirci. Nekih epizoda niste mogli dobiti, jer ih zbog ideoloških predrasuda u Jugoslaviji nisu tiskali. Ukratko, nije bilo lako zavoljeti Alana Forda. A kad ga stvarno upoznate, teško ga je zaboraviti.

Alan Ford je upravo slavio 30 godina. 30 godina izdavanja. Vau! Za strip svakako velika starost. Neka vas onda Megaklik upozna sa poviješću toga kultnoga stripa.

ROĐENJE KULTA

Idemo na sam početak. Max Bunker ili Luciano Secchi, scenarist Alana Forda, kaže, da je scenarij za prvu epizodu nastao već u kolovozu 1967, dakle, godinu i pol prije njegovog predstavljanja svijetu. Sa Magnusom, prvim i jedinim crtačem, kojemu se u civilu govorilo Roberto Raviola, su na dugo i široko razmišljali o liku, koji bi nekako dopunio njihove dotadašnje kreacije, Satanik i Kriminal. Već u prije spomenutim serijalima su počeli eksperimentirati i ispitivati publiku, koji od sporednih junaka bi mogao samostalno zaživjeti. Naslovni junaci su bili prejaki, da bi sporednima dozvolili disati. Nije bilo drugoga izlaza, nego da u novoj seriji počnu od nule. Slabu godinu i pol kasnije, točnije u svibnju 1969, se na kioscima pojavila prva epizoda Alana Forda s naslovom "Il Gruppo TNT" i u dobroj mjeri zbunila ondašnju strip publiku, koja je bila bolje naučena na poznate i dugogodišnje stripove. Šokirao ih je točan i morbidan crtež, koji je bio još uvijek humorističan, još začuđenije su gledali satirično groteskni strip, iz kojega je udarala značajna antiherojska ikonografija, stisnuta u najčudnijoj grupi tajnih agenata koju je ikada vidio svijet - u biti čistom kontrastu grandioznih likova, koje su nam predstavili filmovi, knjige i stvarnost. Već na prvi pogled se vidjelo da se pojavio strip koji se na pokorava publici, nego zahtjeva, da se publika pokori njemu. Mnogi se nisu mogli odlučiti, zato se Alan Ford na početku slabije prodavao. Ali prije nego što nastavimo, vratimo se u vrijeme prije izlaska prve epizode, točnije u travanj 1968, kad je Bunker preradio prvu verziju scenarija za pilotsku epizodu Alana Forda. Istini za volju, ta se nije baš previše razlikovala od prve verzije: Sir Oliver je bio pored naslovnoga junaka već unaprijed predviđen, Bunker je samo malo zaoštrio dijaloge i pitao se, da ne bude možda preobilje stranih likova potpuno zasjenilo glavnoga junaka, po kome se serijal na kraju krajeva naziva. No, to se je zbilja dogodilo, ali ne tako, kako se Bunker bojao: granice među glavnim i sporednim likom u Alanu Fordu već od početka nije bilo moguće odrediti - i u tome je bio njegov čar, koji je izvirao iz groteske posvud tako opjevanoga timskoga rada, gdje pojedinac nije značajan, što uključuje jedino kolektivni duh. Na račun toga je u Alanu Fordu pala još pokoja žrtva. Na kioscima 1969 god. Alan Ford nije bio razgrabljen. Potpuno suprotno, svi su s nevjerom listali po njemu i potom ga odložili. Autori nisu izgubili volju i pripremali su se na nove epizode s takvim entuzijazmom, kao da je Alan Ford bio najprodavaniji strip u Italiji. Više puta su podrobno pregledali crtež i scenarij, brisali, popravljali i dopunjivali, posebno Magnus, koji je za drugu epizodu naslovnom junaku dao malo manje grube poteze, što su, naravno, rijetki opazili. Magnus se pri kreiranju lika usredotočio na glumca Petra O'Toola, kome je Alan u prvih 75 epizoda bio diskretno sličan - toliko, da vas je njegovo lice baš na nekoga podsjećalo, kaže se toliko, da se niste mogli sjetiti na koga, iako ste bili sigurni, da ste to lice već negdje vidjeli. I rijetki su se sjetili. Zanima li vas kakav je bio Alan Ford na početku, u prvotnoj verziji scenarija? Trebao je biti nekakva meka parodija Jamesa Bonda, po stripu se trebao šetati u odijelu, bijeloj majici i s mašnom oko vrata. Pa su autori sjeli, Bunker je zapalio jednu od cigara, koje je tada pušio, Magnus si je pogladio brkove, i zaključili su, da će takav Alan Ford napadno istupati iz koncepta stripa i postati glavni junak zbog svoje fizične različitosti, koju bi definirali s odijelom. Odlučili su se za nešto neutralnije, dakle crni pulover, koji je predstavljao nekakav simbol francuskih eksistencijalista i crne hlače, što je AF nehotice promijenilo u parodiju Diabolika bez maske. Ali to se autorima sviđalo.

PO TRNJU DO ZVIJEZDA

Alan Ford je bio spreman za put među publiku, koja je prve epizode gladko ignorirala, čak do te mjere, da su vječni optimisti Magnus & Bunker počeli gubiti nadu, da će njihov strip ikada preći nakladu od 5000 primjeraka. Kad je očaj bio tako jak, da su namjeravali završiti seriju, prodaja je poskočila i u jednoj godini i pol brojka 100.000 nije više bila nebo, na koje se ne da popeti. Zbunjenost publike, naučene na Bonellijeve serijale i američki sindikalni strip, treba svakako razumjeti, Alan Ford ih je suočio sa revolucionarnim stripom, koji je tjesnije nego ikada prepleo komično i realistično shvaćanje stripa. Njegov humor nije bio jednostavan, da ne kažem glup, nego je zasijao i u tamnijim tonovima kao svi tadašnji europski stripovi, koji ni izdaleka nisu čuli za američki underground. Da, Alana Forda su okrunili precizno usmjereni cinizam, koji je uvijek pogodio svoj cilj i, naravno, crni humor, koji kao kemijska reakcija bukne već pri našem prvom pogledu, koji se sreće s tajnim agentima grupe TNT. Kad junaci progovore, apsurdna komičnost serijala dobiva još prepoznatljiviji sjaj. Da, jedinstvena grotesknost je već sastav grupe: glavni junak je sramežljivi stasiti blondinac, nekoć reklamni agent Alan Ford, sada tajni agent grupe TNT, koji je tako tajan, da zapravo nije glavni junak priče, iako ga nalazimo već u naslovu. Grupu vodi paralizirani starčić Broj Jedan, koji je pomalo djetinjast, ali na vrijednost novca i značenje povijesne razgledanosti svejedno još nije zaboravio, tako kao npr. plašni i lijeni Debeli šef (u izvorniku: Cariatide) ili vječni hipohonder Jeremija (Geremia). Prevarant sa stilom je Sir Oliver (Conte Oliver), možda najkomičnija figura u serijalu, pokraj neurotičnoga i zakompleksiranoga Boba Rocka s velikim nosom, koji svoj nemoćni bijes non-stop istresa iz rokava. Pribrojite još Grunfa (Grunt, prije nego što je promijenio ime, da ga netko ne bi prepoznao), njemačkoga pilota i menažeriju i negativce, po kojima tuče grupa TNT iz zagušljive newyorške cvjećarne, pa dobijete jedinstven freak show u svijetu stripa i pop kulture, vrhunsku družbenu političnu satiru, koja je znala italijanski folklor rimovati s mitom američkih velegradova. I znate, u Americi sve izgleda veće - ali Alan Ford je bio svejedno prevelik, da bi ikada uzletio u Americi. Možda joj je bio uvijek presličan.

GENEZA

Prije definitivnog listanja zna biti zanimljivo, kako su se Magnus in Bunker uopće upoznali i označili početak plodnoga stripovskoga doba. Vjerujete li ili ne, to se je desilo na proljeće pred trideset i pet godina u Milanu, kad je izdavačka kuća Editoriale Corno, tražila nove scenariste i nove crtače za novi lik, kojega su ga nazvali Kriminal. Tada je iz Bologne došao nadobudni Roberto Raviola i Lucianu Secchiju, koji je imao za sobom već scenarij uspješnoga strip albuma Maschera Nera, pokazao neke od svojih skica. Secchi je bio oduševljen i Ravioli je povjerio prve epizode Kriminala, koji je u osnovi imao crni kostim s bijelim kosturom, što se je pred uzletom stripa zamijenilo. U kolovozu 1964 je Kriminal uzletio. Sa strašnim uspjehom. Poduzetni stripari su znali kovati željezo, dok je bilo vruće i već u prosincu iste godine je iz njihove mašte pred oduševljenu publiku priletio još jedan serijal, vampirsko-crnomagični Satanik. U svibnju 1965 slijedio mu je špijunski DENNIS COBB AGENTE SS 018 i u veljači 1966 svemirska junakinja GESEBEL. Magnus i Bunker su bili neumorni. Njihov tempo je bio svakodnevno pakleni, jer su svaki tjedan kreirali barem jednu epizodu, što im nije preprečilo da stvore još kojeg novog junaka, npr. MAXMAGNUSA, koji je startao na stranicama Eureke u ožujku 1968. Zato jer su to bile kratke, ali zaredane epizode, su ga uskoro prestali crtati i izdali ga u kompletu, u jednom albumu. Jer se je jedan strip umirovio, odmah za njim je došao drugi - ALAN FORD, kojeg su snivali cijelih pet godina.

5 RAZDOBLJA ALANA FORDA

Za vašu površnu izobrazbu recimo da je na Alanu Fordu poslije Magnusa sudjelovalo još 18 crtača, od kojih ćemo po razdobljima spomenuti one najzaslužnije.

PRVA FAZA

Legendarno razdoblje. Od broja 1 pa do broja 75, koji su izlazili između svibnja 1969 i rujna 1975. Alanovih prvih šest godina znači nedostižnu klasiku, koju je do zadnjih detalja i najcrnijih tonova cinizma zasnovao timski rad Magnusa i Bunkera. Ostalih tada nije bilo blizu, jer ih nije moglo biti. U epizodama 1-10 dobivamo točan pogled u odnose i značaje grupe TNT, razjasnimo si sporednu glavnu ulogu Alana Forda i u 11. epizodi upoznamo karizmatičnoga Broja Jedan. To razdoblje je označeno s jedinstvenim realizmom Magnusovih crteža, crnim humorom i kontinuitetom događanja. Svaka epizoda je donijela nešto novo i nekoliko novih likova, koji nisu teretili pažljivo vođenih scenarija. Konkretno: poslije starog paralitika se u 18 epizodi pojavi Cyrano ili Nosonja, u 21 epizodi Squitty ili Skviki, da braću Rock, generala Wara, Mr.Tromba i Dr. Lampa niti ne spominjemo. Osrednji lik uskoro postaje Bob Rock, što još ne znači da ostali nisu došli do riječi.

DRUGA FAZA

Razdoblje stagnacije na vrhu popularnosti. Rasteže se od broja 76 do broja 113, koji su izlazili između kolovoza 1975 i studenoga 1978. Magnus prestaje crtati Alana Forda, što je bio za mnoge šok, ali autor je ostao odan samome sebi te se odlučio za solo karijeru. Bunkeru je rekao, da ako zagusti, neka ga slobodno pozove – ali mora biti prava kriza. Zahvalili su se jedan drugome. Bunker je sa scenarijima ustrajao i u kvalitativnom pogledu, crtež je povjerio Paolu Piffareiru, koji se je s bremenom slave i Magnusovom karizmom teže nosio. Njegov početak na seriji je bio klimav, što su osjetili mnogi čitaoci i razočarani zaboravili na strip njihove mladosti. Ali Piffareiro se je uhvatio, što za Alana Forda unatoč Bunkerovoj ustrajnosti ne možemo više reći.

TREĆA FAZA

Razdoblje degradacije. Označili su ga put nadolje i reciklaža. Treće razdoblje je trajalo od broja 114 pa do broja 176, odnosno od prosinca 1978 do veljače 1984. Crtež je postajao sve ružniji, poznata lica grupe TNT sve više neraspoznatljiva. Bob nehotice izraste za koji centimetar, debeli Šef smršavi, Broj Jedan postane mlađi i dosadniji. Seriju su u peru počeli izmjenično stvarati Giovanni Romanini i Paolo Chiarini, jer se je Piffareiro uskoro unesrećio. Jer su se unesrećili i njih dvoje, na pomoć su priskočili tudi profija iz studija "Staff di If", Marchi i Morricone, što je agoniju Alana Forda za koju godinu produžilo i ulijevalo lažnu nadu onim najvećim fanovima. Od broja 163 nadalje Alan Ford u potpunosti pripada Bunkeru, koji ustanovi svoju izdavačku kuću MBP (Max Bunker Press; prije Editrice Corno) i postane jedini vlasnik grupe TNT. Međutim, unesrećio se i Bunker, koji je do broja 163 scenarije još obvladavao.

ČETVRTA FAZA

Podne ili razdoblje propada. Traje od 177 epizode do 217 epizode, koje su izašle između ožujka 1984 i julija 1987. Tada je otišao još i Paolo Piffareiro i serija je sa svakim novim brojem dobivala drugačiji izgled, jer Bunker nije mogao više dobiti stalnih crtača. A i sam je scenarije pisao više iz navike nego užitka ili iz poštovanja prema serijalu. Za crtaćom daskom su se tada izredali Raffaele Della Monica, Giuliano Piccininno, Marco Nizzoli i Dario Perucca, svi više ili manje početnici, koji su doslovno prouzročili kolaps Alana Forda, iz kojega se nakon katastrofalne 216. epizode nije više izvukao. Bunkera je polako počeo hvatati očaj, a Perucca je skupljao tek toliko energije i likovnih sposobnosti, da se serija nije ugasila.

PETA FAZA

Klinična smrt. Iako je Alan Ford od 217 epizode mrtav i sa starim nema više nikakve zajedničke točke, najveći fanovi su Alanu Fordu po uzoru kakvoga Petka 13. omogućili novo rođenje, koje je trebalo početi u kolovozu 1987 sa 218 epizodom i trajalo sve do izlaska 300. epizode u proljeće 1994. Serijal preuzimaju Nizzoli i Perucca, Bunker se glede Alana Forda umirovi i zadržava samo još autorska prava za nj, dok sve ostalo prepušta novima. Nizzolija kod epizode broj 252 zamjeni Warco, Njemac po rodu, jer pri tom monotonom serijalu nitko nije dugo izdržao. Kao pospješavanje su uveli još specijalne epizode, koje izlaze dvaput godišnje, ali ni to nije vratilo staroga Alana Forda. Za nostalgičare MBP redovito tiska prve epizode i možda je upravo to ono, što kod novih epizoda zadržava čitatelje. Alan Ford je u Italiji definitivno mrtav. Na kraju krajeva u cvijetu mladosti živi još jedino u Sloveniji, gdje je u sve boljem prijevodu Branka Gradišnika u skoro pet godina dogurao do 45. epizode s naslovom Koncert za klavir i pušku. Po riječima odgovornih pri izdavanju CoLibri Alan Ford će u Sloveniji izlaziti do 75. epizode, odnosno do epizode, s kojom se 1994 godine preminuli Magnus pozdravio od svojega najpopularnijega serijala.

Autor teksta je Max Modič, za Megaklik, 23. veljače 1999.

Sa slovenskog preveo : Davor Pleše